Srićologija: Znamo li živjeti

Kolumna 'Znamo li živjeti' prva je u nizu kolumni Velimira Sriće koje ćemo pod nazivom Srićologija ubuduće objavljivati na portalu rep.hr 

Indijski ep Bagawadghita opisuje Arjunu, vladara na vrhuncu moći koji se priprema za odlazak u bitku. Odvažan je i uspješan ratnik, poznat po junaštvu u borbi. Ali u predvečerje najveće od svih bitaka, on se počinje kolebati.

U bojnoj je kočiji koju vuku četiri bijela konja. Vozač je njegov najbolji prijatelj Kršna. U središtu su velike ravnice na kojoj će se slijedećeg dana odigrati bitka. Protivničke vojske okupile su se na suprotnim stranama. Gomile ljudi, šatori, vatre na kojima se kuha, zastave lelujaju na večernjem povjetarcu, trubači pušu u školjke. Zvukovi i mirisi koji prethode borbi ispunjavaju zrak.

'Zašto ja ovo činim?' pita se Arjuna. 'Na obje su strane ljudi kojima bih trebao izražavati svoje najdublje poštovanje, a sutra ćemo se ubijati. Život je tako okrutan i zahtjevan. Ne znam imam li još uvijek srca za borbu.' Nakon toga pada na koljena, očiju ispunjenih suzama, spreman odustati.

'Ne odstupaj od onoga što jesi', reče mu Kršna. 'Odbaci malodušnost i ustani. Ne možeš ne izvršiti svoju dužnost. Bez obzira što je tvoja uloga u životu, moraš je igrati i moraš to obaviti dobro'.

Koja je naša uloga u životu? Ima li uopće ljudski život smisla? Ima li svaki pojedinačni život smisla?

Kažu da živimo u svijetu dramatičnih paradoksa. Gradimo sve više zgrade, a sve smo nižeg praga tolerancije. Autoceste se šire, a pogledi na svijet sužavaju. Trošimo i kupujemo više, ali u tome sve manje uživamo. Imamo veće stanove, a u njima živi manje ljudi. Obitelji su bogatije, ali se parovi sve češće razvode. Raste broj lijepih kuća, ali raste i broj razorenih domova.

Sve je podređeno uštedi vremena, a vremena imamo sve manje. Naučili smo žuriti, a zaboravili strpljivo čekati. Daju nam više obrazovanja, a manje smisla. Više znamo, ali slabije prosuđujemo. Raste broj stručnjaka, ali i neriješenih problema. Sve je više medicine, a sve manje zdravlja. Pijemo previše, pušimo previše, smijemo se premalo, vozimo prebrzo. Previše se ljutimo, prekasno liježemo, preumorni ustajemo, premalo čitamo, previše gledamo televiziju, prerijetko razmišljamo. Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama. Jedni pate zbog gladi, a drugi zbog bolesne debljine. Gutamo lijekove i droge koje trebamo da čine umjetna "čuda" jer smo u prirodna čuda prestali vjerovati.

Naučili smo kako zaraditi za život, ali ne i kako živjeti. Umnožili smo stvari koje posjedujemo, ali smo svemu smanjili vrijednost. Često se svađamo, rijetko volimo i prečesto mrzimo. Bili smo na Mjesecu, a imamo problem upoznati najbliže susjede. Osvajamo Svemir, a izmiče nam neistraženi "Svemir" u nama.

Živimo u svijetu brze hrane i spore probave. Raste broj visokih ljudi i sitnih duša. Okruženi smo materijalnim bogatstvom i duhovnom prazninom. Bavimo se pročišćavanjem zraka, a mediji nam zagađuju duh. Stvorili smo kompjutere u koje pohranjujemo sve više informacija, a sve manje komuniciramo.

Ako je sve tako loše, kako to promijeniti?

Ovog ljeta sam je napisao, sad je u tisku i uskoro izlazi, knjiga pomalo čudnog naslova: Život kao igra - kako pobijediti. Na gornje pitanje i paradokse koji mu prethode taj je tekst ponudio jednostavni odgovor: Možda ne možemo promijeniti svijet, ali možemo promijeniti sebe! Da bismo to postigli valja nam istraživati, razmišljati, raditi na sebi, živjeti težeći skladu s okolinom i vlastitom prirodom. Da svi to radimo, svijet bi bio mjesto s manje paradoksa, a kriza ne bi izgledala nimalo zastrašujuća, već bismo joj se veselili kao prigodi koja će nas potaknuti da radimo na sebi i budemo bolje osobe.

Rep.hr-ov YouTube kanal odnedavno donosi više sadržaja. Pretplatite se ovdje.